Rasula sam ni malo nalik kapima jutarnje rose. Zuljam tabane izmedju teskih koraka ostrim komadicima sebe upornoscu posvecenog merkata. Raspevala ih je seta u laganom ritmu tek probudjenih trepavica u oktobarskom jutru. Akumulirana toplina jednog nestvarnog leta, sapetog nitima vlastitog prokletstva, cini da um odbija kalendar i trazi u pukotinama svakog dolazeceg dana prolaz ka izmicucoj slobodi.
Kotrljam zrnca duse medju skamenjenim rebrima, umesto daha. Tajna sila ih spaja u celine i vaja neke nepoznate unutrasnje predele. Rasulo mi osvetljava neistrazene svemire i zove me barsunastim glasom postojanja da ih otkrivam. Da li jos uvek volim izazove?
Blagosloven dan vam zeli Plava Baklava